A meni je bilo čudno otkud teta Lucija zna sve što se događa u selu, i zna sve što je netko rekao i ovaj što je njemu odgovorio, i tko je kamo otputovao, i što tamo radi. Teta Lucija me podsjeća na televizijski dnevnik, jer i na dnevniku ispričaju što se sve dogodilo na raznim stranama. Samo dnevnik traje pola sata, a teta Lucija mnogo duže.

Plakala sam jer se dvije tuge, ko dvije zvijeze padalice dodirnuše u zajedničkoj boli.

Joakim i Ozija gledahu me kao da od moje riječi ovisi njihov život. Pomislih: u koliki očaj utonuše dva velika glavara kad spas zaiskaše od slabe žene.Bijahu vrijedni žaljenja.

Ipak smo svi mi tek obični ljudi, i jedino što je važno to je da li je netko dobar ili nije.

I onda smo išli još dugo kroz šumu, ne govoreći ništa, ali ovaj put je u toj tišini bilo neke ljepote, bilo je naše savezništvo.

Samo smo se milovali i ljubili, i to je bilo kao da razgovaramo na neki drugačiji način, kao da poljupcima kažemo nešto za što bi trebalo deset rečenica, i tko zna da li bi i tada bilo kazano do kraja.

Postadoh ono što nisam.Postadoh junakinja i živa legenda.